A+A-

Rad u Splitsko-dalmatinskoj županiji

Rad na terenu obuhvatio je provođenje obuke iz orijentacije i mobiliteta te svakodnevnih vještina s troje korisnika u Splitu, Kamenu i Podstrani.

U Splitu su se održali susreti  s korisnikom koji je osoba s oštećenjem vida od rođenja. Iako se služi Brailleovim pismom, ima male ostatke vida koje je uspio potpuno iskoristiti, što se tiče samostalnog kretanja. Kao dijete u integraciji, prolazio je rehabilitacijske programe (uključujući i tehniku dugog bijelog štapa) i ranije, no sada mu je zatrebala nadogradnja trasa. Obzirom da je nedavno diplomirao, te postoji mogućnost budućeg zaposlenja na Sveučilišnom kampusu u Splitu, želio se naučiti samostalno snalaziti po kampusu, tj. gdje se nalaze pojedini fakulteti i sveučilišna knjižnica, te kako doći od jednog do drugog. Budući da je prošao obuku dugog bijelog štapa, te ima ostatke vida, susreti su se sastojali u traženju najprikladnije trase od autobusnih stajališta do sveučilišnog kampusa, te usvajanje međusobnog razmještaja zgrada u njemu. Radilo se na: traženju jasnih orijentira, stvaranju mentalne mape prostora, upozoravanju na potencijalne prepreke, lociranju ulaza i izlaza iz zgrada, učenja prelaska preko križanja sa i bez zvučnih semafora. Tokom rada, susreli smo se i s ponekim infrastrukturnim poteškoćama: zvučni semafori koji su nefunkcionalni ili slabe glasnoće, prometni znakovi postavljeni u visini glave, odsječeni prometni stupići u visini od manje od 1 cm koji se dugim bijelim štapom nekada ni ne pronađu a čovjek se može popiknuti u njih, oštećeni rubnici, spušteni rubnici kod prelaska ceste koji su usmjereni prema sredini raskrižja...

Sedamdesetogodišnja gospođa u Kamenu je oslijepila prije 3 godine zbog dijabetesa. Dugi bijeli štap dobila je godinu dana prije početka obuke, ali nije učila rukovati s njime. Obzirom da je imala nezgodu kada je propuštanjem jedne stepenice ozlijedila kuk, prihvatila je korištenje ortopedskog štapa za oslonac. Kada je tokom ove obuke krenula učiti kako uopće rasklopiti dugi bijeli štap, kako pravilno i kada koristiti određene tehnike, ubrzo je shvatila da joj štap za oslonac zapravo i ne treba. Tehnikama dugog bijelog štapa (dijagonalna, tehnika dodira u dvije točke) zadobila je samopouzdanje u kretanju jer se osjećala puno sigurnijom. Budući da joj je samostalno prolaženje po stepenicama predstavljalo problem, odlučeno je da će koristiti oba štapa istovremeno. Vrlo brzo se snašla u njihovom kombiniranju. Uvažavajući njezino zdravstveno stanje (nemogunost dugog kretanja, dijabetes s čestim padovima u hipoglikemiju, loša taktilna percepcija, malo slabije pamćenje), ali i lošu infrastrukturu mjesta stanovanja (nepostojanje pločnika, velike uzbrdice i nizbrdice, neuređeni zelene površine, granje koje viri iz dvorišta u visini glave), trase su uključivale odlazak od vlastite kuće do kuća obližnjih susjeda. Za vrijeme nepovoljnih vremenskih prilika, gospođa je pokazala interes za učenje rukovanja s govornim reproduktorom, te ostalim govornim pomagalima.

Dio Podstrane u kojem se provodila obuka imao je vrlo lošu infrastrukturu ne samo za osobu s oštećenjem vida. Ceste bez uređenih pješačkih staza, te pješački prijelaz preko brze ceste (magistrale) koji su vozači rijetko uvažavali, predstavljao je određeni problem i videćim osobama. Gospodin koji ima 73 godine, a oslijepio je pred skoro 15 godina, nije od tada izlazio iz kuće. Njegova obitelj ga je vodila samo onda kada je morao ići doktoru ili nešto obavljati, a i to im je predstavljalo veliku muku. Sam pojam izlaska u vanjski prostor i kretanja po nepoznatom u njemu je izazivao veliki strah i nesigurnost. Uz učenje tehnika dugog bijelog štapa, naglasak u obuci se stavio na pravilno usvajanje tehnike videćeg vodiča, a u radu su uz korisnika sudjelovale i kćer i supruga. Nakon nekoliko susreta, svi su se složili da im je sada puno lakše i jednostavnije kretati se po vanjskom prostoru, ali i po nepoznatim unutarnjim prostorima (kao što su bolnice, ljekarne), te da se sada osjećaju puno sigurnije.