A+A-

Priče korisnika - impresije o O&M obuci #3

Mirjana: „Nije me briga tko me gleda i kaj tko misli...“

 

Mirjana Haramina duhovita je i ponosna gospođa koja je u protekla dva mjeseca napravila ogromnu promjenu u svom životu. Nakon osam godina, prvi put rasklopila je bijeli štap i krenula na obuku. Upustila se u avanturu samostalnog kretanja ulicama Petrinje, od trgovine i ljekarne pa sve do tržnice:

“Motivirala me samostalnost. Nisam izlazila iz dvorišta od straha da se neću znati vratiti, a onda još i osjećaj da te svi gledaju, a ti trebaš pogoditi gdje je cesta, gdje je šljunak, gdje je ravno. Meni je uvijek kriva cesta! Sada sam se osamostalila u toj mjeri  da nemam strah i da me nije briga tko me gleda.“

Iako je članica Udruge duži niz godina, za gospođu Mirjanu ona je dobila smisao tek kad se otvorio Dnevni centar slijepih. Kroz druženja s članovima i zajedničke aktivnosti - od dramske i tkanja do psihološkog savjetovanja i kuhanja kave - Mirjana je na neki način bila izazvana da se suoči sa strahom od bijelog štapa i samostalnog kretanja:  

„Nisam se ni trudila, bijeli sam štap imala šest godina, ali ga nisam ni jednom izvadila. Zatim sam krenula u Udrugu. Često sam bila na tkanju, na glini, znali smo pjevati, zezati se. Oni me dovezu autom i vrate. Jedna mi je gospođa 'zvocala': ″Uzmi štap, gdje ti je štap…?“ Tako sam jednoga dana uzela štap iz ormara, i na tome sam joj zahvalna, a predsjednik Udruge, Danko, pozvao me da krenem na obuku.“

Za Mirjanu ključno je bilo prevladati osjećaj srama i prihvaćanja bijelog štapa, kao i osjećaj da se time na neki način priznaje poraz, odnosno prijelaz u stanje sljepoće, iz vrlo komplicirane i promjenjive slabovidnosti. No, nakon što je Mirjana uspješno nadvladala tu ključnu unutarnju prepreku, nikakva joj vanjska, fizička ili društvena prepreka više nije predstavljala problem. U tome joj je uvelike pomoglo jasno vođenje instruktorice Ive s kojom je prošla niz trasa.

„Iva je izuzetna. Kada nešto ne štima - reći će mi. Puno mi je pomogla. Danas sam se sjetila da bih mogla ići kupiti zelje, i bilo mi je draže da idem sama jer je moj muž ponekad nervozan, upozorava me da ne fulam, pa se ja još više zmotam. Tako sam lepo otišla van do trgovine, kupila zelje, na povratku sam naišla na jedan šaht, a onda fulala drugi. Susjed me pitao idem li doma,  pa sam se vratila i našla kuću… Ja se oko toga ne sekiram.“

Mirjana je odlučila da će, čim prođe klizavica i zima, krenuti u redovne šetnje, i to najčešće sama kako bi se bolje koncentrirala:

„Šetat ću po gradu, ići ću u sjemenaru, u moja dva dućana, do frizerke, do lota, do centra, crkve i placa. Mogla bih i do pošte, ona je na lijevoj strani, a ako ne prepoznam zebru - imam jezik pa ću pitati. Na početku sam bila sva zgrčena - uz desnu ruku u kojoj mi je štap i lijeva mi je ruka bila zgrčena, toliko sam se trebala koncentrirati. Sada sam puno sigurnija. Meni su moje trase dovoljne. Rekla sam i sinu – doći ću ti u posjetu, sjest ću na autobus pa za Zagreb.  Kada dođem, pitat ću gdje je taksi. Više mi to nije nikakvo opterećenje.“
 „Imam jedan štap za doma, a drugi za van.  Sada mi sve štima. Po vrtu skupljam lišće, radim male hrpice i ne sekiram se što iza mene ostane još lišća. Na proljeće ću saditi pa makar mi rupice ne bile ravne na 5 cm kako veli moj muž da treba, kad se razraste to se i tako ne vidi! Ako treba, uzet ću si kolce i štrik i zabijati ih na raznim mjestima u dvorištu da se bolje snađem. Moj muž cijepa drva, no, da treba i ja bih znala postaviti cjepanicu – prvo bih provjerila gdje je, a onda probala. Naučila sam se i konac uvući u iglu pomoću žice na koju je pričvrstim. Naravno, kuham, peglam, režem povrće, malo mi je teško šnicle istući i izvaditi juhu u tanjur. A kada mi djeca dođu na ručak onda se zmotam jer ih je puno pa se sjednem na kauč kao carica da oni završe. U igri ringe ringe raja s unučicom, zna mi se tako zavrtiti da ne znam gdje sam!“

Mirjana je odlučna nastaviti se samostalno kretati, pri čemu ima podršku muža i troje djece koja često dolaze u posjetu. Ipak smatra da bi bilo važno da i ukućani prođu obuku. Tada bi bolje razumjeli kako je to kretati se bez vida, čime bi se smanjila i njihova pretjerana briga, ali i naučili bi davati upozorenja koja su razumljiva ili nisu suviše zahtjevna tj. kritična.  Njihova podrška je dragocjena, posebice muževa:

„Trebala bih se više šetati, i on me na to nagovara, a kada mi se ne da, on mi kaže Mici, vodim te na sladoled, i ja sam odmah za!“

Mirjana se nada da će Udruga nastaviti sa svojim raznolikim programima, posebno s dramskom grupom, kreativnim radionicama i izletima. Mogućnost posudbe audio knjiga iz sisačke knjižnice mnogo joj znači. Puna optimizma, u očekivanju proljeća, Mirjana poručuje drugima koji se dvoume:

„Za sve koji su slabovidni važno je krenuti na obuku dok još nešto vide. Uz bijeli štap je lakše i bolje – ljudi te vide, zaobići će te i pomoći će ti. I baš vas briga što drugi misle! Zadovoljna sam svojim životom - svoj križ ne bih dala nikome, na njega sam se naučila i moj je!“