A+A-

Priče korisnika - impresije o O&M obuci #2

Ivan: „Ako nas nema na ulicama s bijelim štapom - ne možemo razbiti njihove predrasude.”

 

Ivan  Bogdanović netom je pečeni magistar povijesti i filozofije i poznati splitski aktivist koji je  mogućnost zaposlenja našao na splitskom kampusu, i to upravo kroz osnivanje ureda za studente s invaliditetom. To je i bio razlog zašto je Ivan krenuo na dodatnu obuku za korištenje bijelog štapa:

„I sam htio organizirati obuku za kretanje po kampusu, a s tim sam upoznao i predsjednika naše splitske udruge slijepih. U prvom trenu, kada mi je predložio da se uključim u obuku koju organizira Udruga, činilo mi se da neću imati vremena. A i brinulo me da obuku neću uspjeti svladati, jer je kampus ogroman. Međutim kroz 10-15 dana, naučio sam osnovne lokacije. Od početne točke znam doći do zgrade ekonomije, autobusne stanice, knjižnice. “

Ivan je izuzetno samostalan u kretanju - putnik je još od srednje škole kada je iz svoga sela svakodnevno autobusom pohađao školu u Omišu. Redovito je prolazio trasu od autobusa do školske zgrade. Nastavio je putovati i tijekom studija, sve do Splita, pri čemu je svladao niz trasa, budući da mu je fakultetska nastava bila raštrkana na čak četiri lokacije. A studentski je život zahtjevao snalaženje po nizu splitskih ulica i uličica. Ivan je odmalena svjestan da se s ljudima u gradu treba uhvatiti u koštac:

„Kada sam bio još mali, u Omišu me podučavala Valentina Nemet iz centra Vinko Bek. Otac i ja smo uvježbavali trasu baš kad je bila najveća gužva jer se tako i najbolje nauči. U kolovozu 2009. preselio sam u Split. No, ima u tome čari – kako kaže moj brat, ti njih guraš, a oni tebi kažu sorry (smijeh). Ljudi ipak imaju neku kulturu ponašanja kada uoče bijeli štap.“

Ivan je vrlo zadovoljan suradnjom s instruktoricom Mladenom za koju ističe da se prilagodila njegovom načinu kretanja i učenja, što im je omogućilo brzi napredak:

„Sjeli smo na kavu i ispunili upitnik. Odveo sam je do kampusa i vidjela je kako radim i kako se snalazim. Pošto ja vidim konture osoba, molio sam je da mi skrene pažnju na krajnje točke, na uglove i semafore. Evo kako sam naučio - kada dođem do semafora i pređem ga, idem lijevo, pa pratim s desne strane podlogu. Tu je mala zebra - kad je pređem dolazim do stupa kod kojeg skrenem udesno, a zatim nastavim ravno držeći se lijeve strane. Pratim zid sve do kraja stepenica i evo me kod knjižnice.“

U daljnjem napredovanju, od velike mu je pomoći mlađa sestra koja ide u sedmi razred osnovne škole:

„Njoj to tako dobro ide. Toliko je ušla u sve lokacije da s njom jako brzo svladavam nove trase. Ona može jednog dana i sama postati instruktorica orijentacije i mobiliteta.“

U sklopu svog novog posla, Ivan ima niz planova za koje se nada da će donijeti promjene za studente s invaliditetom i Sveučilište u cjelini:

„Organiziramo već treću konferenciju studenata s invaliditetom u Splitu. Ukoliko bude sve u redu, kroz stažiranje na fakultetu oformit ću ured za studente s invaliditetom. Upisao sam i edukaciju iz programa Europske unije Erasmus Plus koju nudi udruga Info zona i potaknuo kolegicu da se i ona uključi. Znamo da nema novaca i da se moramo izboriti. Ideja mi je da se izradi interaktivna mapa Splita, prilagođena slijepim osobama. Važno je da se mladi ljudi angažiraju jer su njima nove tehnologije, puno bliže, za razliku od starijih.“

Ivan ističe da njegova samostalnost i spremnost na učenje potiče iz obitelji, baš kao što i česti primjeri inercije među mladima imaju korijen u previše zaštitničkom odgoju roditelja:

„Odgojeni smo da netko drugi za nas sve rješava, da nam nađe posao - od roditelja do sistema - a na nama je da budemo poslušni. Često se čuje: ″Što ćeš ti okolo sam hodati, ispada da ti nema tko pomoći - pa mi smo tu!“ Sve polazi od obitelji – mene su roditelji vodili svugdje sa sobom, u disko, na svadbe, nisu me previše zaštićivali.  Možda bi se trebalo prvo razgovarati s roditeljima, jer se inače ponavlja taj začarani krug. Udruge slijepih trebale bi pozvati roditelje kad su djeca još mala i pomoći im da se osnaže, jer ako su roditelji snažni i dijete je snažno. Inače se prepuštaju predrasudama okoline.“

Kao aktivist, Ivan razmišlja što učiniti da se što više visokoslabovidnih i slijepih osoba ohrabri za samostalno kretanje. Pritom je važno mijenjati shvaćanje sljepoće u društvu, ali i među slijepim i visokoslabovidnim osobama. U svemu tome važnu ulogu imaju udruge:

„Uz bijeli štapo svi znaju da si slijep. Ako si visokoslabovidan, možeš se nekako prikriti pa mnoge takve osobe misle da im bijeli štap nije potreban, iako se uz ostatkak vida, samostalno kretanje puno lakše savladava korištenjem bijelog štapa. A i kako će se išta promijeniti u društvu i razbiti predrasude ako nas nema na ulicama sa bijelim štapom? Radili smo radionice po školama i to je bilo uspješno. Zato bih i Miri preporučio da napravi projekt „Kako slijepe osobe žive, uče, rade“ pa da posjetimo niz malih sredina, u zaleđu, gdje su ljudi puni stereotipa, neznanja i predrasuda.“

Na kraju, Ivan ne okoliša u svojoj poruci drugim slijepim osobama:

„Kad se kriza jednostavno pojavi, treba je izdržati. Čekati da prođe. I vjerovati - sutra je novi dan!“