A+A-

Priče korisnika - impresije o O&M obuci #1

Mladen: “Nama nije problem ono što ne možemo, nego ono što se ne usudimo!”

 

Mladen Šilobod dinamičan je 56-godišnjak koji živi u Sisku, s bogatim radnim iskustvom i društvenim životom, koje posebice usmjerava na djelovanje udruge slijepih i zalaganje za razvoj gradske strategije osoba s invaliditetom. Slijep je preko 20 godina, a živi uz snažnu podršku svoje supruge i 23-godišnjeg sina Matije, kojima, kako kaže nikad nije bilo teško posvetiti se njemu kako bi se on mogao posvetiti svojim raznolikim interesima u zajednici. Njegova motivacija za obuku bila je upravo njegova obitelj:

“Uvijek sam imao nekoga tko će me voditi. Nisam bio svjestan svoje nesamostalnosti. Naravno, s vremenom, ipak sa shvatio da moja supruga koja je zaposlena te moj sin koji sada već ima 23 godine imaju i svoje potrebe. Kada sam shvatio koliko mi vremena trebaju posvetiti da bih izašao iz kuće i kada mi se pružila ova prilika za obuku, prihvatio sam je kako bih njih rasteretio. U tome mi je velika podrška bio predsjednik naše udruge ali i drugi. E, da mi je bila ova pamet, rekao bih - što to nisam ranije probao!”

Na početku obuke, Mladen nije imao neka velika očekivanja, već je prvenstveno htio provjeriti kakvi su njegovi vlastiti kapaciteti da savlada nove vještine. Nedostatak straha bio je vezan i uz povjerenje koje općenito gaji prema ljudima, a koji se odnosio i na instruktoricu Ivu, jer ju je i ranije poznavao kao brižnu mladu osobu uključenu u rad sisačke udruge:

“Nisam ni znao koliko mogu! Stekao sam golemo samopouzdanje – ispada da se ne poznajem u svemu u čemu sam mislio. To me gura naprijed.”

Oduševio se koliko je efikasnije kretanje uz  pravilno primijenjenu tehniku korištenja bijelog štapa u odnosu na njegove osobne pokušaje na svoj način, ali i kretanje u dobro poznatom prostoru bez štapa, kao što je činio dugi niz godina:

“Najprije se savlada tehnika korištenja bijelog štapa od točke A do točke B, ali i klizanje bez podizanja štapa. Kada je s jedne strane pločnik obilježen onda se krećemo dijagonalno dodirom u dvije točke. Iva bi prvo prošla kroz trasu i objašnjavala mi što i kako treba a onda idemo zajedno. Na kraju, instruktorica mi je rekla: ″Ja ću hodati 10-15 metara iza Vas i šutjet ću, a vi idite sami.“ Imao sam povjerenje da će me upozoriti ako jako fulam. Znao sam da je ona tu, ali sam i bio dovoljno oprezan. Iva ima čvrst stav i to za naše dobro.”

Kroz par mjeseci zajedničkog druženja i učenja, Mladen i Iva su prošli mnoge sisačke trase, u skladu s Mladenovim potrebama koje su vrlo raznolike.

„Važno je posložiti u glavi gdje je što; ljekarna, liječnik, trgovine u krugu od 500-600 metara koje su mi pri ruci. Ponekad u trgovine koje su udaljene idem radi treninga. Znam doći do bolnice, kao i do udruge a svladao sam i ulazak i izlazak iz autobusa te sada mogu koristiti i javni prijevoz. Obišli smo cijelo gradsko  poglavarstvo, knjižnicu i čitaonicu. Mogu do svoje crkve i u banku po penziju.“

Da bi stigao do brojnih destinacija, Mladen je trebao svladati izazov prelaženja vrlo prometnih ulica.

“Iako od buke ne čujete gotovo ništa, vodim se oznakama; to je ponekad grana, ugao kuće, lavež psa, rupa koju nisu pokrpali i kafić (samo nemojte reći mojoj supruzi). Čovjek se osjeća ispunjenim -  imam kompletnu sliku grada. Iako sam ranije vidio, sada je to drugačije.“

Mladen se po završetku obuke nastavio samostalno kretati, za što ima podršku obitelji koja je znatiželjno pratila njegove pothvate s Ivom, a bijeli štap doživljava kao veliku pomoć sebi, svojoj obitelji ali i sugrađanima.

“Živimo na drugom katu zgrade i kada bi Iva pozvonila na portafon, ja bih se samo spustio. Kad bih se vratio, moji bi mi rekli – gledali smo vas kroz prozor! Moja supruga i sin krajnje su brižni i pažljivi. Kada hodamo zajedno - pritom ja sa  štapom -  i dalje me upozoravaju na neku prepreku. Mislim da bi bilo dobro da se u obuku uključe i ukućani kako bi shvatili da je dobro da se ponekad osoba i popikne jer se i na taj način uči biti samostalna uz korištenje štapa.“
″Sada obavljam poslove radi kojih se moja supruga ranije ustajala pa imamo više zajedničkog vremena. Svrha bijelog štapa je da se slijepa osoba njime služi – i kada ste u kući, i kada sa svojima idete van, i kada ste sami. Ipak, još ga znam zaboraviti ponijeti sa sobom, ali i ostaviti negdje kad sam vani, pa me pitaju - Mladene, gdje ti je štap? Štap je znak prepoznavanja da je tu osoba koja je drugačija. Mene nije sram ako mi zbog prepoznavanja sljepoće ljudi žele pomoći.“

Mogućnost povremenog rada s instruktoricom u koju je stekao ogromno povjerenje, a koja surađuje sa sisačkom Udrugom za njega je dragocjena. Pritom mu se čini da bi i grupne treninge bilo moguće uklopiti u ono što članove Udruge najviše veseli, a to su zajednička druženja i pikado:

„Ako nešto svladate i nakon toga nema treninga, dođete u pasivu i to znanje postaje neupotrebljivo, zaboravljeno... U Udruzi se često družimo, a svake srijede igramo pikado. To nam je važno – imamo i ligu s timovima iz Daruvara, Pakraca, Bjelovara… Imamo i fantastično kupalište, pa zašto se ne bismo do njega prošetali na razgibavanje prije pikada! Ili idemo zajedno po gablec, pa tko je najsporiji neka plati kavu! No bez stručne, kvalitetne osobe koja će nas podučiti, sve to nije dovoljno.“

Mladen se nada da će se odlična suradnja Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet nastaviti te da će njegova sisačka Udruga uspjeti zadržati svoju instruktoricu i nakon završetka projekta, zajedničkom potragom za izvorima financiranja njezinog radnog mjesta. To bi  omogućilo i pokretanje niza novih aktivnosti, poput dopunske obuke ukućana, kućnih posjeta, zajedničkih druženja i treninge pokretnih članova Udruge, s nadom da bi time poruke podrške stigle i do onih mnogih koji se još uvijek ustručavaju samostalno kretati:

„Moja poruka svim invalidima, ne samo slijepima – nama nije problem ono što ne možemo nego ono što se ne usudimo!“